Ova stranica ispricat ce vam pricu o prvoj zenskoj ekspediciji koja je pjeske obasla cijelo Zirje uz obalu. Spomenimo odmah da se ne radi o nekakvom feministockom okazivanju te da nije planirano da ekspedicija bude iskljucivo zenska, ali muskarac koji je i bio u neku ruku spiritus movens cijele ideje misteriozno je nestao u Sibenik 2 dana prije zakazanog polaska (pozdrav Joki). Sam dogadjaj odigravao se 23. i  24.08.1999. a ova stranica pokusat ce vam prenjeti barem maleni djelic njihova dozivljaja uz pomoc slika nekih mjesta koje ni mnogi zirjani ne poznaju- jer se do njih moze samo na ovaj nacin, i originalnih zapisa koje su djevoke upisivale u svoju malu crnu knjizicu.

No, upoznajmo sada i glavne akterice ove price: Antonija (lijevo), Kika (desno) i moja malenkost u sredini. No mozda se jos pitate ZASTO smo mi odlucile pjeske obaci cijeli otok?? Bilo je to 'vako: Jedne smo veceri sjedili u kaficu na Rivi i radili sto obicno tamo radimo, i onda smo na radiju zaculi pjesmu "Od kavane do kavane....lijecim svoga srca rane.." pa smo i mi zeljeli malo ozdraviti i ucinit sto nam je pjesma rekla, ali kako na otoku postoji samo jedan kafic, morali smo proci cili djir! :) No krenimo s pricom... Nakon sto smo se ustale oko 4h izjutra (nije jos ni svanulo bilo), najele se, pronasle se sve i naprtile se svom prtljagom bez koje smo mislile da bi umrle, uputile smo se iz Sela na Rivu. Do svjetionika na punti Mune (Rive) stigle smo u 5.20 i tu smo se prvi put odmorile malo. Htjele smo odma zapocet foto session, ali jos nije bilo svitla.. Put do Koromasne prosle smo vise- manje sutke, djelomice zato sto smo jos bile pospane, a djelom i zato sto nam je od napora (vec) pocelo ponestajati daha. U Koromasnu smo stigli u 6.00 te se u 6.10 nalazimo kod Mikule, gdje se krijepimo i pijemo prve tablete protiv bolova. Put nastavljamo u 6.30. Sljedeci zapis nastaje pri zastajanju u Japljniscu, i kaze: - 7.35.- u Japljeniscu smo, i tu sidimo pod barjakom!!! Ful smo super i bas smo brzi i sve to. Saiemo zapalit. Provala no 1.- Antonija: Ja sutim tiho! Nakon okrijepe krecemo dalje, te daljnjih zapisa nije bilo dok nismo stigli do Butka, ali smo zato dosta toga poslikavali, pa pogledajte sami!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

I nakon sto smo stigli do ove bodljikave zice koju vidite, znali smo da smo sad na Butkovom terenu, te da cemo ubrzo, budemo li dobre, uskoro ugledati i njegove koze.. i eto njih!

 

 

 

 

 

Nahranile smo ta draga bica keksima, a ona su nas za uzvrat odvela do Butka, gdje smo obnovili svoje vodene zalihe i okrijepili se kafom! (uz to smo i poprilicno tracali sa Butkovom zenom, ali nije vazno). Nakon kafe kod Butka, orni i cili uputili smo se u 10.20 dalje, ka novom velikom cilju: Juznoj Punti. Na putu smo opet zatekli mnostvo prirodnih krasota, pa evo vam ih malo (klikni za uvecanu sliku): - prva slika prikazuje nas tri sa Butkovom zenom, a druga slika- prekrasan pogled na putu do J. Punte..

 

 

 

 

Prvi cilj dostignut!!

 

 

 

 

Juzna punta osvojena u 11.30 , iza nas dobro se vidi otocic Mazirina.

Okrijepljene prvom, nazovimo to "pobjedom", hrabro smo krenule dalje. U 2.48 pada zapis da smo stigli u Drazevicu. Ponestalo nam je vode, te umoljavamo na brodu "Mateo" da li cemo sta dobit... I dobili smo 1.5 l mineralne!!! Jupi... Nikad jos nismo bile toliko sretne sto mineralnu pijemo. Nakon sto smo popili tu mineralnu, i poklonili jednoj srednjovjecnoj zeni cigaret, nakon sto nas je zicala i otisla ga popalit u sumu, da je mama ne vidi (ozbiljno!!), kujemo plan koj glasi: "Malo cemo se odmarit, a onda krecemo po vodu kod Jure Stupicara, a onda cemo na Skrovadu gdje cemo spavati!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Gornje slicice redom prikazuju: - 1. slika -velicanstvene stijene, koje smo nazvali Kaleta & Skalice (sliku skalica namamo, sorry). Ovo je meni jedno od najljepsih, ako ne i najljepse mjesto na otoku. Nalazi se nesto ispred Skrovade. - 2. slika prikazuje jednu od mnogobrojnih spilja koje smo sretali putom - 3. slika prikazuje jednu od najljepsh plaza koja se nalazi ispred otocica Skrovade. Zanimljivost s tim otocicem jest da je za vrijeme oseke on zapravo dio otoka, a za vrijeme plime postaje osvojeni otocic. - 4. slika- romanticni zalazak sunca s desne strane Skrovade koji nas je ispratio na pocinak. No prije toga, nastalo je najvise nasih literarnih uratka na cijelom putu, a ova vam ih stranica donosi u originalu:

Mi smo tu- a di ste vi?? Ha, ha, ha.. uopce nije smijesno, ali nema veze. Gdje ste VI sad ce saznati Kika i Antonija koje idu da se penju na brdo u potrazi za izgubljenim signalom iznimno snaznih motorola uredjaja za navodjenje DVD nadobudnih patrola. Besplatna- a- a- a- aaaANTE..- reklama (featuring Severina). Sada su 19.27. i mislim da bi bilo vrijeme da se ove koze upute istoimenim putevima ka kakvome zemaljskom vrhuncu ne bi li bile blize onome nebeskome (ovo se ne odnosi na Boga [boga za ateiste] vec na satelitske uredjaje ili kako to vec sve funkcionira). Sad kad sam sve to rekla, mogu reci i da one moraju biti na vezu (inace podivljaju) u osam (citaj 20.00) uri i bolje ima je da se pozure. Otisle su, a idem i ja, kaki mi se [a ovdi u Robinzonijadi nemas di kupit pelene]!!!!? E, 19.45. je, i eto mene opet!! Bila sam i zaglumila izgubljenu ovcu bez uredjaja za navodjenje. Tesko meni. Onda sam ga ugledala, tamo, gdje stoji u zalasku sunca; visok, gord i ponosit, lijepo razvijen i preplanuo od ovog naseg Zirajskog sunca. I on je gledao u me. Omah sam znala da je on stvoren za mene, i da nam je bilo sudjeno sresti se ovdije, na obali, u sutonu! Prisla sam mu i bez sustezanja odma skinula gace. Taj bor bit ce mi vjecno zahvalan na multivitaminima koje sam mu podarila! Nakon sto sam prikrila svoje sranje, kao sto to svi kultivirani Europski tajkuni cine (Hrvati su u tome manje uspjesni- ipak su tu spijuni tipa Nacional i Jutarnji list), vratila sam se istim izgubljenim putem nadjenom prenocistu. Sada sidim tu i zapisujem svoje dozivljaje, a iz daljine dopire skripuca, tandrkava buka onih dvaju koza. Srica nasa da se koze i ovce dobro slazu, pa smo mi bas dobre jedna s trecom. Ona druga je u sredini, pa kako bi joj i moglo biti lose!!!?? Sada nam dolazi ekipa s vrecama- iznevjereni Joke i nadobudni Cina! Zato mi cucamo lavandu i cistimo zube. To bi bilo to..

by: Iva

dodatak: Antonija je toliko sretna i puna entuzijazma da vise ne izgleda ispaceno!

A evo da i ja nesto dopisem. Nisam bas puno umorna, entuzijazma ima i na pretek, ali (veliko ALI) puno je jos sati do MUNE! Nema veze, ljubav ljeci sve, priroda jos vise. Ovo je super, ova ovca i koza nesto mekecu o HAIKU.

Oj brodicu u daljini

Oj sjeno u blizini

Oj

I to ti je neki haiku!!!!!!!!! E, a sad cemo ozbiljno....naravno, ne o laku za nokte, nego o ovom TRIPU!

Po prvi put u zivotu ovoliko kilometara,

Po prvi put u zivotu ovoliko slika,

Po prvi put u zivotu tako divna priroda,

Po prvi put u zivotu ispunjena dusa,

Po prvi put u zivotu pune OCI TRIPA.

Eto toliko o polovici puta. A sutra ce sve ovo biti x2. Antonija

Nakon sto smo ispisale ove pjesmuljke, dosli su Joke, Cina, Mate, Sara, Erca i Ante koji su nam donjeli vrece za spavanje i svakojake nairnice da nam okrijepe duh i tijela. Onda, kad je vec pala noc, zakljucili su strucno da Skrovada nije dobro mjesto za spavat jer jako puse, i odvkli nas kojih 200 tinjak metara dalje. Bilo je tu mnogih padova, no to su bolne uspomene, pa o tome necemo. Ali bas je bilo lijepo od njih kako su se brinuli za nas! Kad su nad pospremili u krpe, otisli su da nam ne kradu malo sna sto cemo ga imat. Probudila sam se rano ujutro, ako bi se uopce moglo reci da sam spavala. Nije bas to neka idila spavat na moru: cijelo vrijeme cujes Pljas! Pljas! sto zna biti prilicno iritantno mjehuru, onda stjene su bile tvrde a vrece tanke, uza sve te deke bilo nam je hladno, a jos smo lezali na nekoj nakrivljenoj skrili tako da sam se svako malo koturala. A onaj ubitacni zzzzzzzzzzzzzzzz cijelu noc necu ni spminjat! Sjecam se samo da kad sam ujutro otvorila vrecu, iz nje je izletio mali milijun komaraca koju su se, izgleda, gostili mojim tijelo cijelu noc!!! No nije tu bio kraj nevoljama sa insektima. Dorucak. Ah. Hrana. Napokon. Imali smo jos nesto kruha u zalihama, pa sam si ja namazala fetu pastete. Kika i Antonija su, naime, vegeterijanke, pa su one jele kruha i soje. Ali onda sam, u trenutku prosvjetljenja, ja shvatila da su one PREKSILE svoj vegeterijanski credo. Naime kruh, iako je bio bijeli kad je kupljen, sada je bio smedji.. mravi su se nalazili su svakoj njegovoj pori. Histericno sam im to obznanila, iako smo svi bili pri kraju sendvica... dokrajcile su ga ribe. I tako, puni novih bjelancevina i gena marljivosti, mi smo nastavile svoj put.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

I to je, mogu otvoreno reci, bio vjerovatno najtezi dio puta. Pogotovo sto se tice Male i velike Ljute. Pogledate li sliku uvale Gravanjace, vidjet cete zilete koji su nam osim tijela, dobro izrezali i zivce. Uzas zivi. Kako sa sobom nismo imali planinarsku opremu, morali smo ici 30-ak metara iznad same obale. Gdje na svu srecu nismo naisli na zmije. Ali jesmo na neke druge stravicne prikaze:

 

 

Na putu do Baluna dogodilo se ono najgore. Totalna kriza. Niko vise nije mogao. A ja najvise nijsam mogla. Uzas jedan. Kako su skrile stajale totalno nagnute na jednu stranu, tenisice su mi promjenile izgleded- totalno se iskrivile. A nije samo sto su se one iskrivile nego smo po par puta dobro izvile gleznjeve. Uzasan dio puta, varljiv, jer se ne cini tako tezak.. No nekako smo i to prosle..Uspjele smo se domoci Pecenje i Kikine kuce. Kako joj nikoga nije bilo u kuci, mi smo pojeli punu padelu pripremljene paste sa pomidorom. Onda smo skuvale kaficu. I dosla je Maja koja nam je svima digla raspolozenje i ego, tako da smo, iako smo vec bile spremne zaspat u Pecenjoj i produzit put za jos koji dan ipak odlucile nastaviti to i doci do Mune jos veceras. Tj danas, jer ne bi bilo dobro da nas mrak uvati negdje, na nekim ziletima. Kad smo popili kafu i izmasirali noge rakijom, te poslali glasnika u Selo da javi da smo zive nastavili smo put. U Tratinskoj smo stali kod Maje koja nam je dala ledene vode i nastavile smo dalje.

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslije Tratinske, cija vanjska strana uzasno izgleda, poput ugaslog vulkana, naisli smo na novi veliku zapreku. Bile su to ove stijene koje vidite na slici, po kojima smo MORALE glumit alpiniste jer nije postojao apsolutno nikakav drugi moguci prolaz. I taman kad smo se popeli na vrh jednih, ugledali smo druge, i tako u tri navrata. Nakon toga smo opet morali malo ici iznad mora prema sjevernoj punti, a svako toliko bi neki zec smugnuo nam graj nogu. Dolazimo napokon do nekog zala gdje se osvjezavamo i tu nastaje sljedeci zapis:

 

15.37. su, 24.08. smo i nalazimo se na jednom malom zalu odmah isprid punte sjeverne. Ovo sto smo sad prosle bija je ful strahovit alpinizam, ali se sunce sakrilo iza oblaka (bice culo Grasu kako piva "misec iza oblaka", imalo krizu identiteta pa si umislilo da je misec), a nas je puklo jedno ludo veselje i srica zbog ovog naseg podhvata. Imale smo generalnu krizu na putu do Baluna i u Pecenjoj, no kad smo sili kod Kike i ukrali Iki rucak, te si popile koju kafu pa koju rakijicu, sve su nase patnje ostale na dnu casa (i solja) te smo se pune elana uputile dalje. Fala Maji na ledenoj vodi, i vidili smo joj playboyeve sestru i brata (odnosi se na zeceve)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Osvojena Sjeverna Punta otoka!! 16.03h

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Iza nas nalaze se krajnji otoci Kornatskog arhipelaga!
Jednom kad smo osvojili sjevernu putnu otoka, sve je islo mnogo lakse. Teren je puno ravniji, i da nismo bili umorni ko stoke, presli bi ga ko nista. U Mikavici smo imali osim napada zedi i napad gladi, pa smo u Ante Mudronjina uzicali nesto kruha :) Nismo smjeli opteretiti trbuhe sad kad smo gotovo pred ciljem.. Na ulasku u zaljev Fatinje opet nas je docekao los teren.. bila je to posljednja kusnja.. No i to smo izgurali.. Nesto prije Mune docekao nas je Cina sa Matom i Sarom.. Sjecam se da su mi ponudili da mi nose torbu, ali ja se nisam dala. Morala sam to izgurat pravedno do kraja. Nije da se sad hvalim. A-a. Uopce. I napokon smo stigli do ulaska u Munu gdje je nastala ova slika:

 

 

 

 

U Munu smo usle s pjesmom na usnama: naravno derali smo se onu nasu staru, koja je i skrivila svu ovu muku: Od kavane do kavaaaaneeeeeeee..... I na sveopcu tugu shvatile smo da nema odbora za docek. Ni lentu nam nisu pripremili. Smrc. Jedino je dosla Maja (i to sasvim slucajno) koja nam je objasnila da se docek spremao, ali da nas nisu ocekivali tako rano. Bilo je 18.53 kad smo stigli. I evo kako je to igledalo kad smo napokon stigli do te kafane, gdje smo utazili i glad i zed (pise Maja):

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

18.35 su dosle do kavane (one jedne). Vidili smo ih tamo kod mula kako zagrljene hodaju i pivaju "od kavane do kavane". Zive su i zdrave, fala bogu nema krvi, osim par frizeva na Ivinim nogama (to smo i ocekivali). Pocrnile su ki ugljen, ali sve je to zdravo! Zbog njihovog preranog dolaska nisu nasle drustvo i crvenu lentu. Trio "Put oko otoka" dokazao je ukucanima (?? pretpostavljam da je mislila otocanima) da borba za zenska prava nije prestala! Skidamo im kape i masiramo tabane s domacom rakijom!

P.s. Zavrsavamo ovaj dnevnik i ugodno druzenje s pjesmom Rides on the storm!!

I sow the pain

With my eyes I sow

and will always remember

The three brave girls

desapearing into the blue.

With my eyes I sow

how 3 brave heads

started a trip towards freedom.

They have returned

with smile on their faces

now eating and listening

"House of the rising sun"

LIVE IN GLORY!!!

by: Maja Cvitan (ona koja nije isla)